Unatoč tome što sam vidjela da vam se obraćaju majke mlađe djece, odlučila sam vam se obratiti jer  meni treba pomoć kada je u pitanju starije dijete, 14-godišnji dječak, koji je do prrije pola godine bio umiljat, dobar, pristojan dječak. Obitelj u kojoj živi normalna je koliko to može biti, tata i mama rade (tata- voditelj distribucije letaka, mama prof. hrvatskog jezika), starija sestra. Unazad 6 mjeseci vidne su velike fizička promjene na njemu, koje znam da su normalne, ali phihičke promjene: popustio je u školi, buntovan neposlušan, ali najveća je promjena u odnosu prema pojmovima istine i laži. On uopće ne govori istinu, neprestano laže, ne govori potpunu istinu, prešućuje. Sve se svodi na moju detekciju laži i uvjeravanje na to kako se laž ne isplati, ako se slučajno pojavi istina ja ju nagrađujem. Sljedeća velika promejn odnosi se na činjenicu da više uopće ne želi razgovarati, ni o čemu a posebno ne s majkom. Kako da se odnosim i postupam ?

Hvala

Kopajući po internetu naletila sam na vašu stranicu,i svidjela mi se pa sam odlučila obratiti za savjet...

Danas je moja petipogodišnjakinja došla iz vrtića sva uzbuđena jer mi je htjela pokazati svoje crteže. Bilo ih je nekoliko,a od toga jedan na kojem je nacrtala djevojčicu kojoj se vidi "koka".

Ostala sam iskreno zbunjena i uplašena i zato sam krenula tražiti po netu odgovor. Da li je normalno da djete u toj dobi crta genitalije?

E pa sad... ne može i ovce i novce. :)

Šalim se. U stvari, mislim da može, ali ako se promijenimo na način da si to dozvolimo. Vjerujem da neke stvari dolaze "u paketu" i da bahatost ide s drugim osobinama koje te privlače, uzbuđuju... ali kasnije u vezi plaćaš zbog onoga što ti se ne sviđa u tom paketu. Ili, s druge strane, da ti se sadržaj onog drugog paketa sviđa, ali ti je omot neprivlačan i nezanimljiv.

Možda bi netko rekao da omot nije važan, da je važan sadržaj paketa, ali ja ne mislim tako. Ni ja ne kupujem stvari koje nisu zapakirane tako da mi privuku pažnju. :)

Postoji li sadržaj koji ti se sviđa u omotu koji ti je privlačan? Ne znam, ali vjerujem da je svakako dobro da, prije nego kupiš paket, provjeriš njegov sadržaj. Već ti je do sada iskustvo pokazalo da šarena vrpca ne garantira kvalitetan proizvod. Drugim riječima, prije nego što se emotivno duboko vežeš - testiraj ga. Provjeri njegove vrijednosti, provjeri znate li se zajedno veseliti, kako reagira kad si tužna, kad si sretna... i ne libi se provjeravati i one bez šarene trakice. Možda se pokažu zanimljivijima nego što misliš. ;)

Poštovanje,

prije tri godine prekinula sam dugu vezu koja je zamalo završila brakom, na moju sreću nije. To danas vidim. On je htio prekinuti, jer sam ja htjela djecu.U početku mi je bilo teško, a sad mi je drago. Nakon toga imala sam još jednu vezu, koja je isto prekinuta. Nekako mi se sada čini da su isti tip muškaraca, egocentrici. Sada sam sama i pušem na hladno. S obzirom da imam dosta godina strah me je da ću ostati sama, a kao da mi se sviđaju samo ti neki bahati tipovi.

Bahati mi se sviđaju, ali mi se od njih grči želudac i stalno plačem, a oni dobri dečki me jednostavno ne privlače, nema kemije i čini mi se da bi mi s takvim čovjekom bilo dosadno. Kakva je to veza u kojoj nema uzbuđenja.

Uglavnom totalno sam zbunjena. Čini mi se da ni jedno ni drugo nije ok za mene. Štro da radim , ne sviđa mi se ideja da budem s čovjekom zbog kojega sam tužna, niti da budem s prijateljem, niti da budem sama

Poštovana Lorijana,

Svako je dijete osoba za sebe obilježeno temperamentom koji u velikoj mjeri nasljeđuje. Po onome što pišete moguće je da je Vaš sinčić teže prilagodljiv te mu je potrebno duže vrijeme kako bi prihvatio novu rutinu. Nadalje postoje djeca koja na vanjski podražaj reagiraju burno i glasno izražavaju svoje emocije.  Djeca s visokom razinom aktivnosti češće trče i skaču, vrpolje se i stalno su aktivni.

Više o temperamentu možete pročitati na  http://www.ordinacija.hr/budi-sretan/sretno-dijete/moraju-li-djeca-biti-kao-svoji-roditelji/  

Ukoliko ste Vi različitog temperamenta može vam se činiti da je on „zahtjevna beba“.

Moje pitanje Vama je po čijim kriterijima je nešto „pravilno ponašanje“?

Ukoliko Vam ništa nije teško napraviti za svoje dijete i dalje pričajte s njim, mazite se, hvalite ga no isto tako osluškujte svoje potrebe i postavite granicu kada osjetite i mislite da ju morate postaviti. Djeca trebaju jasne granice, jer one im pružaju sigurnost.

Ukoliko Vam se žuri ili ste jednostavno umorni jasno mu stavite do znanja da je vrijeme za igru završilo i budite u tome dosljedni, ali ono što je važno jest da ga u isto vrijeme smijete tješiti.

Primjerice žuri vam se jer kasnite na dogovor, mijenjate mu pelenu, a on bi se baš sada igrao. Ok je da mu promijenite pelenu (što sigurno možete uz sve njegovo vrpoljenje, veći ste i jači od njega J ) i istovremeno mu blago govorite „znam ljubavi da bi se ti igrao, ali sada se možemo požuriti…“  i ne odustajete, sigurno će jednom prestati plakati.

U drugim situacijama slobodno se igrajte, valjajte i Vi se ponekada možete vrpoljiti.

Slažem se s Vama da dijete mora imati dovoljno prostora i slobode i isto tako je potrebno postaviti mu jasne i čvrste granice.

Možda rješenja u smislu da on veselo guguče dok mu mijenjate pelene – nema. Umijeće i „težina“ roditeljstva jest prihvatiti svoje dijete onakvo kakvo jest, što naravno, ne znači popuštanje i uzmicanje, budući da su i naše potrebe legitimne.

I na kraju tvrdoglavo ponašanje ne mora biti nužno loše. Često za tvrdoglave ljude kažu da su uporni i da ostvaruju svoje ciljeve, a postoji cijeli niz  situacija u kojima je dobro da smo tvrdoglavi/uporni. 

Pozdrav,

Jelena

Pozz , potreban mi je savijet vezan uz odgoj bebe (11 mjeseci star ) . Naime maleni dosta često ima napadaje frustracije , recimo dok mu mijenjam pelene ili ga prekinem u nečemu što mu je tog trena pasalo , a ja se kao neiskusna mama ne znam postaviti u toj situaciji . Nikada ga ne tješim u tom trenutku , ali ga ni ne ignoriram, pokušam mu riječima objasniti da mu sad moram presvući pelenu pa da će se poslije moći igrati , ali to ne pali kod njega (čak mislim da je premali za to ) , pa izgubim živce i zavičem par puta dosta oštrim tonom i opet ponovim priču na početku . To upali , ali nakratko , opet se počne vrpoljiti i okretati za nečime tako da nam to previjanje traje 10 min ..Uspijem ga previti i opet se razvičem jer se tada neda obući , počne plakati i hoće se maziti. Šta da napravim , da mu dam do znanja da to nije pravilno ponašanje ? Inače od rođenja je zahtjevna beba , stalno hoće moju pozornost , uživa kada ga hvalimo , puno pričamo s njime , a i on sa nama već na veliko komunicira . Jedino je jako tvrdoglav i hoće da sve bude kako on želi , a da ne spominjem da i nakon toliko vremena još uvijek nemam pola sata vremena za sebe jer on hoće da ga netko zabavlja . I ako ga netko drugi drži kada ugleda mene odmah tužno plače i hoće k meni , ja ga uzmem iako nisam sigurna da i to ispravno radim !? Suprug se ne slaže sa mojim načinom odgoja i to mi još više ruši samopozdanje , a meni stvarno nije ništa teško napraviti za moje djete jer ga naprosto obožavam. Učim ga lijepom ponašanju , branim mu da radi ono što nije po mojem mišljenju dobro za njega , ali uglavnom mu i puno toga dozvoljavam jer sam mišljenja da nije u redu ubijati nečiji duh i slobodu izražavanja . Smatram da djete mora imati dovoljno prostora i slobode kako bi se moglo kreativno i na bilo koji način izraziti..Neka me netko ispravi ako griješim !

Pozdrav Lo La i dobro došla :)

Ja sam Emily...Emily the strange...i...Hocu da ne znam da ne sanjam!Ko bi me naucio da ne zivim,da zivim ne nastavljajuci zivot...J.Morrison...

Poštovana Iva,  

Ispričavam se što nam je ovako dugo trebalo da odgovorimo na Vaš upit.

Prema teoriji transakcijske analize, ljudi (ali i djeca) koji imaju panične napadaje u svom ego stanju Dijete (više o ego stanju Dijete možete pročitati u odjeljku zanimljivosti-riječnik-ego stanja) osjećaju kroničan strah i anksioznost. Najvjerojatnije su kao djeca, u situacijama kada su bili uplašeni, umjesto utjehe dobili neku vrstu discounta (odbacivanja od strane roditelja i drugih važnih ljudi - možda kritiku, ignoriranje ili bilo što drugo, ali ne zagrljaj, utješne i umirujuće riječi). Posljedično, strah nikada nije bio prevladan i ostao je nerazriješen u ego stanju Dijete. Budući da kao djeca nisu naučili razriješiti taj osjećaj, on se s godinama nakupljao i u odrasloj dobi je eskalirao kao kronična anksioznost i panični napadaji.

Stoga, prema svemu navedenom, Vi trebate biti potpora svojoj prijateljici, pokazati joj da ju volite, da ste tu uz nju (osobito kada je jako uplašena), kao što ste, pretpostavljam, do sada i radili. Možda Vam se u ovom trenutku to ne čini dovoljno, međutim to je najviše što joj Vi kao prijateljica možete pružiti.

Panični napadaji se mogu riješiti u psihoterapiji na način da terapeut postane zamjenski roditelj koji će u toj ulozi pružiti potporu i osjećaj sigurnosti koji nije dobila od svojih roditelja u mlađoj dobi.

Ustrajte u davanju podrške čak i kada Vam se ne čini da ima mnogo pomoći.

Sretno!

Tatjana

Bok!

Zanima me što transakcijska analiza kaže o onom što psihijatri nazivaju paničnim napadima?

Prijateljica mi je otišla kod psihijatra jer više nije znala kako se nositi sa time, ispričala mu je što joj se događa i on joj je dao dijagnozu "panični napadi" , dao lijekove i rekao neka dođe za mjesec dana kada će uz lijekove u terapiju uključiti i psihoterapiju.

Meni se na neki način čini da njoj ta dijagnoza sada služi kao izlika - gle, imam taj i taj problem i ja sam takva, ne mogu drukčije funkcionirati.

Molila bih vas ako mi možete dati i pokoji savjet kako da se odnosim u komunikaciji s njom, jer većina naših razgovora se u zadnje vrijeme vrti oko toga što joj se događa, kako je njoj teško, kako joj se čini da to sve nikada neće prestati... također, ona se počela dosta povlačiti od kontakata s ljudima u strahu da joj se takav napad ne dogodi dok je s nekim u društvu. Od samog mog "suosjećanja" s njom mislim da nema puno koristi

Hvala :)