22 Srpanj 2009
Korijen riječi psihoterapija označava „liječenje uz pomoć psiholoških metoda“. Odnosno, psihoterapija je zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje razgovorom između terapeuta i klijenta nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine ličnosti zbog kojih osoba nema adekvatne socijalne odnose i/ili poticati pozitivni razvoj osobe. Isprva se psihoterapijski proces odnosio na rad sa mentalno poremećenim ljudima. No, kako su se psihoterapijski pravci razvijali, tako se uvidjelo da je psihoterapija previše korisna da bi se ograničavala samo na rad sa mentalno poremećenim ljudima. Danas postoji više od 200 različitih psihoterapijskih pristupa, a usmjereni su na različite procese. Neki su koncentrirani da pacijent stekne uvid u vlastite motive, nagone, konflikte, drugi su usmjereni na mijenjanje emocionalnih reakcija, a treći pak na mijenjanje ponašanja. Svi psihoterapijski pravci imaju isti zadatak: ponovo uspostavljanje nekih ranije postojećih (a sada narušenih) nivoa funkcioniranja te uklanjanje simptoma i psihičke boli sa jedne strane, kao i omogućavanje osobnog rasta individue (u smislu učenja novih oblika ponašanja koji će je učiniti prilagodljivijom, pomoći da pronađe svoj sistem značenja i vrijednosti) sa druge strane. Drugim riječima, psihoterapija ima cilj da osoba upozna samu sebe, da uvidi svoje načine kako se odnosi prema problemima i kako ih rješava, kako utječe na svoj i tuđe živote te da promijeni one obrasce ponašanja i razmišljanja koji su nefunkcionalni. Ispitivanje efikasnosti različitih oblika psihoterapije je pokazalo da među različitim pravcima nema bitnih razlika tj. ne postoji više ili manje uspješna psihoterapijska škola od druge, premda neki oblici psihoterapije su prikladniji za uklanjanje određene vrste problema. Stoga, opći uspjeh psihoterapije ovisi o kvaliteti odnosa između terapeuta i klijenta. Istraživanja su pokazala da su uspješniji terapeuti oni koji mogu slušati i razumjeti tuđa iskustva s empatijom, koji mogu omogućiti klijentu da u prijateljskoj atmosferi s povjerenjem govori o svojim problemima. Teorija Transakcijske analize (TA) objašnjava da je svaki čovjek rođen sa potencijalom za svjesnost, spontanost i intimnost, ali uslijed odrastanja (odgoja, okoline, škole i drugih okolnosti) postepeno gubi ta svojstva i prilagođava se svijetu oko sebe da bi preživio.
Do pete godine života dijete donosi odluke na temelju kojih stvara svoj životni scenarij koji u TA nazivamo skript. Kasnije u životu ljudi žive po tim scenarijima i svako odstupanje od njih, za osobu, predstavlja svojevrsni stres. Mnoge stvari na taj način čini prisilno, mnoge odluke donosi isključivo u okvirima svog, već zapisanog, scenarija.
Time gubi i dijelove svoje prirođene autonomije, tj. udaljava se od svojih autentičnih želja, potreba i potencijala. U tom sukobu između “prilagođenog” i “autonomnog” JA leži korijen svih kasnijih problema. Što su utjecaji bili “otrovniji”, prilagodba je morala biti jača, te je veći i sukob, a stanje osobe gore.
Cilj psihoterapije je ponovno doći do autonomije, tj. do svog autentičnog bića.
